Logo Udruge Oblačić
mother and daughter

Objavila Maja Bonačić, Kolovoz 24, 2016

*Izašlo u časopisu Mama&Beba u br. 8/2016 pod naslovom “Dijete kao produžetak majke”, autorica Maja Bonačić.

 

Danas se više nego ikad priča o prirodnom roditeljstvu i kada je trenutak separacije majke i djeteta. Ponekad se pojedinci pozivaju na afrička i druga plemena, zaboravljajući pritom da su to afrička i druga plemena – druga kultura, drugi životni uvjeti, druga higijena, drugi stil života, druga dostupnost vode i hrane itd. Na primjer, u nekim plemenima se doji do 4. ili 5. godine jer vlada glad i djeca zaista nemaju što drugo za jesti/piti osim majčinog mlijeka. Slični praktični razlozi su i za nošenje djece par sati dnevno u nosiljkama. S druge strane, imamo Zapad, koji pak po „novome“ propagira vrlo ranu separaciju majke i djeteta, od starta vlastitu sobu, trening spavanja te što manje nošenje djeteta po rukama da se ne „razmazi“. Naravno, kao i uvijek, znanost je umjerena i u sredini, pri čemu uvijek daje odgovor na pitanje „Zašto?“. Jer na kraju krajeva, dječji razvoj je znanost, ne modni trend.

Svi sisavci trebaju fizički kontakt za razvoj i samoregulaciju, kako emocionalnu, tako cjelokupnog živčanog sustava. To je najviše očito kod malih beba do 12. mjeseca, kada im treba vanjska regulacija neurološkog sustava, odnosno kontakt s primarnim skrbnikom, najčešće majkom. Dakle, kada dijete od recimo 6 mjeseci plače, nahranjeno je i suho, plače jer traži fizički kontakt. Šestomjesečna djeca nemaju razvijenu manipulaciju s predumišljajem, jer za to im trebaju kognitivni kapaciteti koji će razviti godinama kasnije, koji podrazumijevaju vremenski slijed i razumijevanje uzročno-posljedičnih odnosa. Dakle, šestomjesečna beba plače isključivo kada ima trenutno nezadovoljenu potrebu. Ako im primarni skrbnik odgovara dosljednim zadovoljenjem svih potreba, dijete će vrlo brzo naučiti da je primarni skrbnik uvijek uz njega i razviti će osjećaj sigurnosti. Posljedično, manje će plakati. Drugim riječima, ako reagiramo na svaki djetetov mig, dugoročno ćemo imati manje zahtjevno dijete. Iznenadna smrt u kolijevci je zaista nova pojava i prisutna uglavnom u Zapadnom svijetu, primarno zbog nedostatka vanjskog regulatora kroz kontakt. To potvrđuje i statistika da djeca s dudom imaju nižu stopu iznenadne dojenačke smrti. No isto tako i na primjer djeca dojena na zahtjev – zbog kontakta. Osim toga, zdravi emocionalni obrazac sigurne privrženosti se razvija isključivo kroz redovan i dosljedan kontakt te odgovaranje na dječje potrebe. No to opet ne znači da ćemo 6 sati dnevno nositi dijete u marami i sputavati mu razvoj grube motorike. Dakle, neka zlatna sredina te budite opušteni i prirodni roditelj – osluškujte svoje dijete, bez roditeljskog priručnika.

S druge strane, postavlja se pitanje poticanje djetetove autonomije i spavanja djeteta s roditeljima u krevetu do 5. godine života. Ako je dijete sigurno privrženo s primarnim skrbnikom, ta privrženost je na vrhuncu oko 18. mjeseca života, a onda počinje pad. Taj pad kulminira poslije drugog rođendana, što je tzv. „terrible two“ faza. Odnosno, dijete je u negacijskom razdoblju, kada je u opoziciji naspram skrbnika. To je prirodna i zdrava faza, gdje dijete prvi put shvaća da je zaseban entitet, a ne produžetak majke. I tu fazu treba prihvatiti te poticati, jer je tu prvi rizik za razvijanje „naučene bespomoćnosti“. Također, u toj fazi dijete testira granice, uči o sebi tko je i što sve smije ili ne smije. Jedan od najpoznatijih razvojnih psihologa E. Erikson naziva tu fazu „Autonomija naspram srama/sumnje“. Njegova teorija kaže ako smo prestrogi u toj fazi, odnosno ne dopuštamo autonomiju, dijete razvija preveliki sram i sumnju u sebe te želi povratiti svoju moć što rezultira neurotičnim i opsesivnim ponašanjem. Ako smo permisivni i ne postavljamo djetetu granice, koje ono traži, dijete ne razvija osjećaj srama/krivnje, a u konačnici i odgovornosti za ponašanje, što dovodi do impulzivnog ponašanja i narušava moralni razvoj djeteta.  Dakle, opet jedna zlatna sredina – biti roditelj s čvrstim i dosljednim granicama, ali opet pustiti djetetu slobodu i autonomiju. To je dobar period za poticanje djetetove autonomije, odnosno za osamostaljenje – rješavanje pelene, dobivanje vlastite sobe, nekog privatnog prostora ili barem kreveta. Ako potičemo samostalnost, to ne znači da smo manje topli roditelji ili da ćemo odbiti djetetu pružiti fizički kontakt kada nas to traži. Pa na primjer možemo mu ponuditi maženje prije spavanja i ujutro, ali u njegovom krevetu.

U konačnici, nemojte nikad raditi neki roditeljski postupak bez da znate zašto točno to radite i što točno radite. Pri tome ne mislim na neki unutarnji osjećaj, nego na razne priručnike ili struje koje nude različite savjete, bez da konkretno objašnjavaju kako to funkcionira za vas i vaš životni kontekst. K tome, nerijetko nemaju znanstvenu i teorijsku podlogu, koja prati emocionalni razvoj te razvoj mozga, neurološkog sustava i viših moždanih funkcija. Budite opušteni i prirodni, slušajte svoje instinkte, a jedini priručnik za roditelje neka vam bude znanstvena literatura dječjeg razvoja.

 

 

Komentari